Veliki broj Bošnjaka, posebno žena, a meðu njima i puno onih koje i same nose hidžab, glasno i javno se usprotivio hajci koja se danima vodi protiv mlade devojke Nadije, junakinje viralnog snimka, zajedno sa njenim saborcem Savom. U linču učestvuju vernici iz Novog Pazara, verska lica, ali i veliki broj moralnih propovednika iz regiona. Zameraju joj da je prekršila religijsko pravilo u trenutku potpunog emotivnog sloma i verovatno ogromne fizičke iscrpljenosti i dozvolila nepoznatom muškarcu, uz to druge vere, da je zagrli i poljubi njen hidžab.
Sava, sa druge strane, mlad muškarac, i sam pod udarom emocija, sve i da je bio svestan kakve reakcije može izazvati njegov čin, nije mogao postupiti drugačije, do onako kako jeste. Zaštitnički i sa poštovanjem, jer u srpskoj kulturi, poljubac u glavu ima skoro svetosni ton, on je najviši znak poštovanja koji se može iskazati drugoj osobi.
Prevedeno u politički kontekst, to je bio čin priznanja: priznao je pravo žene u hidžabu da bude deo zajedničke borbe za dostojanstvo. Zato je izazvao bes na obe strane. Ali ono što dosadašnji politički kontekst nije umeo da stvori u tri decenije, to su Nadija i ostale devojke u hidžabima učinile za nekoliko meseci. Taj novi prostor zajedništva nije nastao u parlamentu, meðu koalicionim partnerima, već na ulici.
Rodile su ga žene, kao što rađaju i sve drugo što ima život. Iz bola, iz tišine, iz potrebe da se svet ponovo dodirne bez straha dok su na nepravde koje su činjene njihovoj zajednici njihovi očevi i braća uglavnom ćutali.
I možda će se jednog dana, inshallah, o tim devojkama pisati kao o političarkama i liderkama. Ali one su, pre svega, bile ono što istorija najteže priznaje: prva linija isceljenja.
Zato je Nadiji, i drugim devojkama sa hidžabom sada potrebna podrška njihove zajednice. Jedan od onih koji ni do sada nisu ćutali na nepravde, a ne ćuti ni sada, je Muhamed ef. Demirović, muftija sandžački, u Islamskoj zajednici Srbije.