😭😭😭😭😭😭😭😭💋💋💋
NISMO MI ODGAJALI IZDAJNIKE. MI SMO ODGAJALI LJUDE!
Dvadeset godina...
Dvadeset godina ustaješ pre svitanja. Radiš, brineš, odričeš se. Nekada nemaš za sebe, ali za dete mora da ima. Nekada prećutiš sopstvenu muku, samo da ono ne vidi koliko je život težak.
Učiš ga da govori istinu. Da ne krade. Da ne laže. Da poštuje starije, ali i da nikada ne pogne glavu pred nepravdom.
Učiš ga da pruži ruku slabijem, da zaštiti poniženog, da ne okreće glavu kada neko strada.
I onda, jednog dana, to tvoje dete odraste.
Izađe na ulicu.
Ne traži vilu. Ne traži službeni automobil. Ne traži privilegije, funkcije, ni tuđi novac.
Traži pravdu.
Traži odgovornost.
Traži zemlju u kojoj će moći da živi od svog znanja, rada i poštenja.
A onda se pojavi čovek koji to dete nikada nije uspavljivao, nikada mu nije brisao suze, nikada ga nije vodio u školu, nikada nije strepeo nad njegovom temperaturom...
I taj čovek sebi uzme za pravo da mu lepi najstrašnije etikete.
Da ga naziva izdajnikom. Teroristom. Stranim plaćenikom.
A ja te pitam: ko si ti da sudiš mom detetu?
Gde si bio kada sam ga učio prvim slovima?
Gde si bio kada sam mu objašnjavao razliku između dobra i zla?
Gde si bio kada sam ga učio da je obraz vredniji od novca, a sloboda od svake fotelje?
I znaš šta je najvažnije?
Moje dete danas radi upravo ono čemu sam ga celog života učio.
Ne ćuti pred nepravdom.
Ne prodaje svoje dostojanstvo.
Ne plaši se da misli svojom glavom.
I zato, kada vidim te mlade ljude kako stoje jedni uz druge, kako se grle, kako dele poslednju flašu vode, kako štite jedni druge, ja ne vidim neprijatelje države.
Ja vidim naše vaspitanje.
Vidim naše neprospavane noći.
Vidim našu ljubav koja je konačno progovorila njihovim glasom.
I neka se niko ne usudi da nam kaže da smo pogrešili u vaspitanju.
Jer ako je greh odgajiti dete koje ne pristaje na laž, onda sam ponosan na taj greh.
Ako je izdaja voleti svoju zemlju toliko da ne možeš da podneseš njeno propadanje, onda se moramo ozbiljno zapitati ko je ovde izdao koga.
Nismo mi dvadeset godina odgajali decu da bi jednog dana klečala pred bilo kojim čovekom.
Odgajali smo ih da stoje uspravno.
I danas, kada ih gledamo, možda prvi put potpuno razumemo koliko smo uspeli kao roditelji.
Zato, deco naša, nemojte se stideti svojih roditelja. Mi se vas ne stidimo.
Naprotiv.
Vi ste naš najveći uspeh.
A onima koji vas vređaju poručujemo samo jedno:
Možete imati vlast. Možete imati televizije. Možete imati govornice, obezbeđenje i čitav aparat koji ponavlja vaše reči.
Ali ne možete imati ono što se ne kupuje.
Ne možete kupiti naše roditeljsko srce.
I ne možete nam oduzeti ponos što smo odgajili ljude koji imaju hrabrosti da budu bolji od nas.
HVALA VAM, DECO, ŠTO STE NAM POKAZALI DA NAŠ TRUD NIJE BIO UZALUDAN!
STUDENTI POBEĐUJU! ❤️
Добијено на Вибер.